Stanislaw Lem Invazija s Aldebarana

Dogodilo se to nedavno — čini mi se zapravo kao da je bilo jučer. Dvojica stanovnika Aldebarana, pripadnika rase obdarene razumom, koja će biti otkrivena 2685. godine i koju će Neirarch (Linne 30. stoljeća) klasificirati kao „grupu coelestiaca” u rodu „megalopterygia” — ukratko: dvojica predstavnika roda „megalopteryx ambigua flirx”, koje je Vrhovna skupština Aldebarana poslala da prouče mogućnosti za koloniziranje planete u području VI parcijalne periferijske tekućine (PFT) — najprije su se spustili na Jupiter, gdje su uzeli uzorke njegova tla. Uvjerivši se da su ti uzorci pogodni za opskrbljivanje „telepathikusa” („sustava za sporazumijevanje”), odlučili su istražiti odmah i treću planetu sustava — omanje 31 nebesko tijelo, koje je oko središnje zvijezde kružilo u pravilnoj putanji.

Oba Aldebaranca podese svoje „astromate” na iznadprostornu brzinu i ubrzo se približe atmosferi planeta. Smanjivši zatim brzinu, nekoliko puta oblete oko planete i počnu ga spuštati prema njoj. Oceani i kontinenti sve su sporije primicali ispod njih. Možda bi trebalo spomenuti da Aldebaran” — za razliku od ljudi — nisu letjeli u raketama nego obrnute rakete su bile u njima — osim sićušnog vrha.

Budući da im je obojici planet bio potpuno nepoznat, sto za spuštanje izabrali su slučajno. Kao bića što vode račun o strategiji i pravi sinovi visokorazvijene parastatičke civilizacije, obično su se spuštali na liniju planetarnog terminatora, tj. na granicu između dana i noći na planeti. Meko se spustivši na planetu, oni napuste svoje svemirsko vozilo — točnije rečeno: odlijepe se od njega i poprime koncentričan oblik karakterističan za sve „metapterygije”, monozoe i polizoe na nižem stupnju razvoja.

Na ovome mjestu valjalo bi opisati došljake, ali njihova je vanjština i predobro poznata. Po mišljenju svih autora, Aldebaranci- poput svih razvijenijih bića iz područja Mliječne staze — imaju mnogobrojne vrlo dugačke hvataljke nalik na ruke sa šakom sa šest prstiju, neobično velike, odbojne krakate glave i noge također sa po šest prstiju. Stariji od ove dvojice, a ujedno i vođa, zvao se NGRTX, a mlađi — u zavičaju poznat kao stručnjak za planetarna pitanja — PWGDRK.

Odmah nakon spuštanja došljaci su otkinuli nekoliko granja u grmlju oko svoga svemirskog vozila i njime ga pokrili da bi ga sakrili od pogleda slučajnih namjerenika. Zatim su istovarili svoje uređanje — „teremtak” (analizator), napunjen i za djelovanje spreman „aldolicho” (obrambeni sustav) i peripatetički „telepathikus”, o kojem je već bilo riječi.

Peripatetički „telepathikus”, zvan Pe-Te, jest uređaj što služi za sporazumijevanje s razumnim bićima drugih planeta i koji, zahvaljujući iznad prostornim priključcima na „super mozak”, može prevoditi na aldebaranski jezik sve što je napisano na stotinu devedeset šest tisuća galaktičkih jezika, narječja i žargona. Taj se uređaj razlikuje, a ostali također, od zemaljskih, jer Aldebaranci — to će se otkriti 2685, godine — ne proizvode svoje uređaje i strojeve nego oni niču iz sjemenki i jaja koji se prethodno genetički usmjeravaju prema potrebi.

Svojom vanjštinom, ali ne samo njome, peripatetički „telepathikus” podsjeća na tvora, jer je iznutra ispunjen mesnatim stanicama semantičke memorije; ima i mehanizam „alveolarnog translatora” („sustav za prevođenje glasova”) te „mnemonsko-mnestičku” žlijezdu. Uz to sprijeda i straga ima „ekranske otvore” (I3O) svog „interglokokoma”, tj. „interplanetarnoga glosarsko-koherentno-kontemplativnoga komunikatora” („sustav za međuplanetarna sporazumijevanja”).

Opremljeni, dakle, najnužnijim oni pođoše. „Telepathikusa” su držali za upravljač, „teremtak” se kretao ispred njih — na njemu je bio pričvršćen i „aldolicho”.

Mjesto prvog izviđanja nije moglo biti bolje. Bio je to predio obrašten gustim grmiljem, iznad kojeg su se navlačili večernji oblaci. Neposredno prije spuštanja uspjeli su u daljini zapaziti nešto nalik na crtu; mislili su da bi to mogao biti dio prometnog sustava.

Dok su oko nepoznatog planeta oblijetali na velikoj visini, zapazili su već i druge znakove civilizacije — na primjer: jedva primjetan odsjaj na tamnoj polukugii, vjerojatno osvijetljene gradove. To im je pojačavalo nadu da će pronaći visokorazvijena živa bića, što su zapravo i željeli. Jer u to doba — prije propasti nedostojnog Syncitija, pred čijom se agresivnošću nisu mogle obraniti ni stotine planeta vrlo udaljenih od Aldebarana — Aldebaranci su najradije osvajali naseljene planete, smatrajući da je to njihova povijesna dužnost. Osim toga, nerado su kolonizirali nenastanjene planete, jer su takvi pothvati iziskivali opsežne građevinske, industrijske i druge investicije.

Oba izviđača teško su se probijala kroz gusto grmlje, a nepoznate sićušne leteće nemani neprestano su ih bockale po rukama i glavi. Iznad sebe nisu vidjeli gotovo ništa, a što su dulje hodali to su ih jače šibale grane po njihovim krakatim glavama, jer rukama nisu dospijevali tako brzo razmicati žbunje ispred sebe. Dakako, oni nipošto nisu namjeravali sami osvojiti i pokoriti planetu — to nije bilo u njihovoj moći. Oni su bili samo prethodnica; nakon njihova povratka na Aldebaran imala bi se — ovisno o podacima u njihovom izvještaju — pripremiti velika invazija.

„Aldolicho” je na svakih nekoliko koraka zapinjao u gustišu pa su ga morali izvlačiti uz velike napore. Pri tome su pazili da ne dotaknu obarač, jer su se kroz njegovo mekano krzno i odviše jasno mogle opipati strelice kojima je bio napunjen. Stanovnici planete bez sumnje će ubrzo postati njegove žrtve.

— Ne mogu se razaznati nikakvi tragovi ovdašnje civilizacije — zaciči PWGDRK poslije približno sat hoda.

— Ali, vidio sam gradove — odgovori NGTRX.

— Uostalom… Stani, tamo prijeko je svjetlije… To je zacijelo cesta. Da, pogledaj, cesta!

Izbili su na čistinu, ali ih je ona razočarala. Relativno široka, ravna čistina, nalik na cestu, bila je prekrivena kašastom, ljepljivom supstancijom, koju su na rubovima omeđivali složeni oblici valjkastih izbočina i udubina. Mnogi od tih oblika bili su načinjeni od kamena.

PWGDRK, specijalist za planetarna pitanja, pomisli da su naišli na izmetine gigantosaurusa.

— To nikako nije cesta — reče. — Ni jedno aldebaransko vozilo na kotače ne bi se moglo tuda kretati.

Odmah su analizirali uzorke tla koje je uzeo „teremtak”; na njegovom čelu pročitali su rezultat ispisan fosforescentnim slovima: kašasto-ljepljiva tvar je mješavina vodikova oksida, aluminija i silicijeva oksida sa znatnim primjesama blt (blata).

Nisu, dakle, naišli na trag gigantosaurusa. Pođoše dalje gazeći travu koja im je dopirala do najviše hvataljke. Iznenada iza sebe začuju neobično stenjanje. Zbog sve gušćeg mraka u prvi tren nisu uspjeli razaznati ništa.

— Pazi! — zaciči NGTRX.

Nešto je stenjući i njišući se jurilo prema njima — golemo stvorenje ravna čela, glomazna trupa i glatke kože.

— Nije li to Syncitij? — uzbuđeno zapita NGTRX.

Crni div odgmiže pored njih — obojica su bila uvjerena da su vidjela kotače što su divlje tutnjali kao na pravom stroju. Upravo su se htjeli primaći da bolje vide kad ih zalije prava bujica blata. Napola onesviješćeni, a uprljani odozgo do dolje, stadoše kao ukopani. Tek kad su sa sebe stresli najveće komade prljavštine, potrče k „telepathikusu” da saznaju nije li se iz krkljanja, škripanja i tutnjave onog stroja što je projurio moglo razaznati nešto smisleno.

„Nepravilni zvuci primitivnog potrošača ugljikovodika i kisika, koji radi pod uvjetima za koje nije namijenjen”, pročitaju na ekranu „telepathikusa” i začuđeno se pogledaju.

— Neobično — reče PWGDRK. Poslije kraćeg razmišljanja — bio je sklon prebrzom zaključivanju — doda: — Sadistoidalna civilizacija. Iživljava se na strojevima koje je sama stvorila.

„Telepathikus” je u međuvremenu na ultraskopu uspio načiniti savršenu sliku dvonožnog bića koje je sjedilo u staklenom kućištu iznad glave stroja. Uz pomoć „teremtaka”, koji ie imao i posebnu žlijezdu za imitirajuću pretvorbu svega i svačega, oni iz određene količine brzo pomiješane gline načine točan model dvonošca u prirodnoj veličini, umotaju ga u plastičnu foliju tako da lutka poprimi prirodnu blijedo-ružičastu boju, pa prema uputama „teremtaka” i „telepathikusa” oblikuju njen donji dio. Sve je to bilo gotovo za rnanje od deset minuta. Iz tkanine stvorene na sličan način načine i odjeću poput one koju je imao dvonožac u stroju. Lutku obuku, a potom se NGTRX spretno zavuče u njenu šuplju unutrašnjost. Pod ruku uzme i „telepathikusa”, a njegov prednji EO postavi pred usta lutke. Tako maskiran NGTRX je pomicao sad lijevu, sad desnu nogu lutke hodajući kašastom stazom. PWGDRK ga je, noseći „aldolicho”, slijedio na određenom razmaku. Ispred obojice se, dakako, kretao „teremtak”.

Ta je operacija bila tipična. Aldebaranei su takve „mas-kerade” iskušali već na desetak planeta — uvijek s potpunim uspjehom. Lutka je uvijek bila navlas slična nekom od običnih stanovnika planeta te među prolaznicima s kojima bi se srela nije pobuđivala ni najmanju sumnju. NGTRX je nesmetano pokreta udove i glavu lutke a pomoću „telepathikusa” mogao se točno sporazumjeti s pravim dvonošcima.

Spustila se mrkla noć. Na obzorju su se tek ponegdje vidjela daleka svjetla kuća. NGTRX je u svojoj „odjeći” udario u nešto što mu je u mraku izgledalo poput mosta, čuo je žubor vode što je tekla ispod mosta. „Teremtak” se i dalje kretao prvi. Iznenada se začu njegov poziv u pomoć — karakteristično zviždanje, cicanje i škripanje — koji prekine glasan: pljus!

Budući da je NGTRX bio u lutki i bi se mogao zavući ispod mosta, PWGDRK se prilično namučio dok „teremtaka” nije sam izvukao iz vode. On je, naime, unatoč oprezu, pao u rijeku kroz rupu u mostu. Nije ni slutio da na mostu može biti rupa jer je preko njega tek nešto prije nesmetano prošao dvonoščev stroj.

— Klopka! — zaključi PWGDRK. — Oni su otkrili naš dolazak!

NGTRX odgovori da ne vjeruje u to, ali ne htjede se prepirati i šuteći pođoše polako dalje. Prešavši most, ubrzo otkri da se blatan put kojim su išli razdvaja. Na sredini između dva kraka puta stajao je neki kosi stup, a na njemu daska. Stup je bio klimav, a zašiljeni kraj daske bio je okrenut prema zapadnom dijelu noćnog neba.

„Teremtak” na zapovijed uperi svjetlo svojih šest očiju na stup; Aldebaranci razaznaju natpis:

DOLNIE WIES

5 km

Daska je bila već napola trula a slova na njoj jedva vidljiva.

— Ostatak prošle civilizacije — pretpostavi PWGDRK. Iz dubine lutke NGTRX upravi EO „telepathikusa” prema dasci. „Putokaz”, pročita na EO. On pogleda PWGDRK-a. Neobično…

— Stup je od celulozoidalnog drva nagrizenog od plijesmi vrste „arbaketulio papvraceata garg” — reče PWGDRK poslije kratke analize.

— To ukazuje na civilizaciju iz pretkamenog doba! Osvijetle donji dio stupa. Dolje, u blatu, opaze komadić” tankog celulozoidalnog materijala na kojem su bila otisnuta neka slova. Vidjelo se samo nekoliko redova:

Iznad našega gra…

u jutro sat…

u sedam i…

„Telepathikus” prevede, a oni se začuđeno pogledaju.

— Ploča pokazuje u pravcu neba — reče NGTRX — Hm, to bi moglo odgovarati.

— Da, taj DOLNIE WIES zacijelo je naziv njihovog trajnog satelita.

— Besmislica. Kako bi oni mogli imati satelit kad ni komad daske ne mogu izrezati ravno? — zapita NGTRX iz unutrašnjosti umjetnog dvonošca.

Neko vrijeme prepirali su se oko toga. Zatim osvijetle stup s druge strane i otkriju nejasan, ukoso urezan natpis:

Marija je divna i…

— Ovo je bez sumnje šifrom iskazan podatak o eliptičnoj putanji njihovog satelita — reče PWGDRK.

Upravo je nastavak natpisa premazao posebnom pastom u želji da ga učini vidljivim kadli „teremtak” iz mraka ispusti slabi opominjući ultra-cijuk.

— Pažnja! U zaklon! — javi NGTBX. Oni isključe „teremtak”. S njim i „aldolichom” PWGDRK se skloni uz rub blatnog puta; NGTRX također stane u stranu da ne bude odviše uočljiv.

Trenuci napetog iščekivanja.

Netko se približava. U prvi tren činilo se da je to razuman dvonožac jer se kretao uspravno. Neobično dvonožno biće razaznavalo se sve jasnije, ali nije hodalo ravno nego po nekoj složenoj iskrivljenoj putanji od jednog ruba ljepljivog puta do drugog. PWGDRK odmah počne bilježiti krivulju, ali shvati da je odviše komplicirana. Iznenada stvorenje posrnu. Začu se mukli udarac a onda frktanje. Neko vrijeme prilika je puzala — bez sumnje: puzala je! — na sve četiri, a potom se pokazala u svojoj veličini. Mrmljajući i dalje se kretala po sinusoidalnoj putanji i prilazila sve bliže. Povremeno je, dapače, snažno dahtala ili zavijala.

— Bilježi! Bilježi i prevodi! Što čekaš? — ljutito NGTKK zaciči na „telepathikusa”. Napeto je osluškivao zvukove bića što im je prilazilo.

— U ha ha! U ha ha!'amo štap! U ha ha! — čulo se iz mraka. Stražnji EO „telepathikusa” nervozno je podrhtavao, ali i dalje nije pokazivao ništa.

— Zašto toliko krivuda? Da li je daljinski upravljen? — zapita PWGDRK nagnuvši se iznad „aldolicha” na rubu puta.

Biće je sada bilo tik pred njima. Prošlo je već pored natkrivljenog stupa kad sa strane iznenada iskoči NGTRX, priđe”telepathikusu” i uključi ga.

— Dobar večer! — umiljato reče „telepathikus” jezikom dvonošca pri čemu je sjajno modulirao glas, a NGTRX je oprugama uobličio masku i ljubazan osmijeh. To se također ubrajalo u đavolski plan Aldebaranaca; bili su vrlo iskusni u porobljavanju planeta.

— Štooo? E — hik! — odgovori stvorenje njišući se na mjestu. Njegove oči polako su se približavale licu umjetnog dvonošca. NGTRX ni ne trepne.

„Visoki stupanj inteligencije, sad ćemo uspostaviti vezu!”, Pomisli PWGDRK koji se skrivao na rubu puta i uz bok stiskao m „aldolicho”. NGTRX prekopča „telepathikus” na odjel za prevođenje i u svom skrovištu počne razabirati upute za uspostavljanje prvoga taktičkog dodira.

Klimava prilika posve se primakla umjetnom dvonošcu, a iz njenoga komunikativnog otvora začu se:

— Frrranek! Da ti…!

NGTRX se prestraši: zar je u stadiju agresije? Zešto: Zdvojno pritisne na žlijezdu „interglokokoma” na „telepathikusu” i zapita što je rekao došljak.

„Ništa”, oklijevajući signalizira „telepathikus”.

— Kako ništa?! Ta čuo sam ga! — zaciči NGTRX pomoći ultrazvuka.

Istog trenutka stanovnik planete s obje ruke dohvati nakrivljen putokaz, iščupa ga iz tla i udari njime umjetnog dvonošca po glavi. Plastična folija pukne pod snažnim udarcem, a lutka se sruši u crno blato zajedno s NGTRX-om koji izbezumljen i ne začuje prodorni urlik kojim je neprijatelj objavio svoju pobjedu. „Telepathikus”, kojeg je udarac samo okrznuo, odleti daleko uvis, ali se na sreću pri padu dočeka na svoja četiri nogara; padne tik pred PWGDRK-a koji se ukočio od iznenađenja.

— On napada! — zastenja PWGDRK i posljednjom snagom pokuša naciljati iz „aldolicha”.

Hvataljke su mu drhtale dok je pritiskao okidač — bezbroj zujećih strelica poleti u noć da posiju smrt i pustoš. Iznenada začuje kako se žešće zujeći vraćaju i nastoje ući u otvor na „aldolichu”.

Svojim osjetilima za miris ispitujući uvuče zrak i strese se od straha. Shvatio je: stvorenje se okružilo neprobojnii oklopom etilnoga vodikovog oksida! Bio je bespomoćan.

Ticalima koja su gotovo otkazivala poslušnost ponovno pokuša zapucati iz „aldolicha”. No, strelice su zujale u svom spremištu, ali nijedna se nije usudila ni samo vrh pomoliti napolje. Osjećao je, čuo je da se biće uputilo prema njenu. Strašan fijuk ponovno propara zrak, tlo zadrhti a „teremtak” se zabije u blato. PWGDRK svojim hvataljkama zgrabi „telepathikusa” i skoči u gustiš.

— Pasji sinovi! — zagrmi za njim. Zrak prezasićen nagrizajućim otrovom, koji je strašno biće neprestano ispuštalo iz svoga komunikativnog otvora, PWGDRK-u oduzme dah.

Krajnjim naporom on preskoči jarak, stisne se iza grma i oslušne. Nije bio osobito hrabar, ali nikada nije zaboravljao svoje dužnosti. Neizmjerna radoznalost znanstvenika bila je njegova propast. Upravo je na ekranskom otvoru „telepathikusa” pročitao prvu prevedenu rečenicu strašnog bića i objašnjenje: „Dvonožni sisavac muškog spola zahvaćen vjerskim obredom…” kad li ga pogodi strašan udarac u glavu i svemu bijaše kraj.

Oko podneva orači iz Dolnie Wiesi našli su u jarku na rubu šume Franeka Jolasa — mrtvog pijanog. Kad je došao sebi, objasnio je da se prethodnog dana posvadio s Franekom Pajdrakom, rukovodiocem strojarnice u kojoj je radio, da je osim toga „vodio bitku” i s nekim „ljigavim momcima”, taj tren iz šume je dojurio Jozek Guskowiak vičući da na križanju leže neke čudne premlaćene prilike.

Uistinu, na križanju nađoše dvije nemani — jednu iza jarka a drugu ispred rupe u koju je bio utaknut stup putokaza; pored njih ležala je i velika lutka razbijene glave. Nekoliko metara dalje, u žbunju su ubrzo našli i raketu.

Bez mnogo rasprava seljaci se dadoše na posao. Ubrzo se astronauta nije mogao naći ni najmanji trag. Oplatom rakete Jolas je pokrio krov svog svinjca koji je odavno vapio popravkom; od kože „aldolicha” načinjeno je osamnaest pari cipela; „telepathikus”, univerzalni „interplanetarni komunikator”, poslužio je kao hrana za perad, jednako kao i ostaci „teremtaka”. Jedino se ostatke dvojice Aldebaranaca nisu usudili baciti nijednoj životinji — plašeći se da se ne razboli. Oni su zbog toga privezani za kamenje i bačeni u močvaru.

Najdulje su stanovnici Doline Wiesi razmišljali o tome što da urade s „ultrapenetronskim” motorom astromata. Napokon se Jedrek Barciok, koji je upravo pošao u kosidbu, dosjetio da bi se ta posebna iznadprostorna oprema mogla iskoristiti za pečenje osobito dobre rakije. Anka, Jozekova sestra, spretno je zalijepila razbijenu glavu lutke i odnijela je u staretinarnicu u obližnjem gradiću. Tražila je za nju 3000 zlota, ali je poslovođi to bila previsoka cijena pogotovo zato što se pukotina na glavi nije mogla sakriti.

Tako je jedino što je uspjelo otkriti budno oko reportera lista „Echo” — kad je još istog poslijepodneva redakcijskim kolima dojurio da načini reportažu — bilo novo, više nego solidno odijelo umjetnog dvonošca koje sada nosi Jolas. Novinar je, dapače, opipao tkaninu diveći se njenoj izuzeti kvaliteti.

— Poslao mi ga je brat iz Amerike — odgovorio je Jolas kad ga je novinar zapitao odakle mu odijelo.

Zbog svega je reporter u svom članku iste večeri opširnije opisao samo uspješno odvijanje otkupa u selu Dolnie Wies. Dakako — nijednom riječju nije spomenuo neuspjelu invaziju Aldebaranaca na Zemlju.

Kraj